# nmap -A -T4 scanme.nmap.org playground
Starting nmap ( http://www.insecure.org/nmap/ )
Interesting ports on scanme.nmap.org (205.217.153.62):
(The 1663 ports scanned but not shown below are in state: filtered)
PORT    STATE  SERVICE VERSION
22/tcp  open   ssh     OpenSSH 3.9p1 (protocol 1.99)
53/tcp  open   domain
70/tcp  closed gopher
80/tcp  open   http    Apache httpd 2.0.52 ((Fedora))
113/tcp closed auth
Device type: general purpose
Running: Linux 2.4.X|2.5.X|2.6.X
OS details: Linux 2.4.7 - 2.6.11, Linux 2.6.0 - 2.6.11
Uptime 33.908 days (since Thu Jul 21 03:38:03 2005)
Interesting ports on playground.nmap.org (192.168.0.40):
(The 1659 ports scanned but not shown below are in state: closed)
PORT     STATE SERVICE       VERSION
135/tcp  open  msrpc         Microsoft Windows RPC
139/tcp  open  netbios-ssn
389/tcp  open  ldap?
445/tcp  open  microsoft-ds  Microsoft Windows XP microsoft-ds
1002/tcp open  windows-icfw?
1025/tcp open  msrpc         Microsoft Windows RPC
1720/tcp open  H.323/Q.931   CompTek AquaGateKeeper
5800/tcp open  vnc-http      RealVNC 4.0 (Resolution 400x250; VNC TCP port: 5900)
5900/tcp open  vnc           VNC (protocol 3.8)
MAC Address: 00:A0:CC:63:85:4B (Lite-on Communications)
Device type: general purpose
Running: Microsoft Windows NT/2K/XP
OS details: Microsoft Windows XP Pro RC1+ through final release
Service Info: OSs: Windows, Windows XP
Nmap finished: 2 IP addresses (2 hosts up) scanned in 88.392 seconds

Upotreba: nmap [Tip(ovi) skeniranja] [Opcije] {ciljano računalo}
CILJANO RAČUNALO:


  Možete upisati hostname (naziv računala), IP adrese, mreže (subnete) isl.


  Primjer: scanme.nmap.org, microsoft.com/24, 192.168.0.1; 10.0.0-255.1-254


  -iL <naziv datoteke>: Naziv datoteke u kojoj se nalazi popis hostova/mreža


  -iR <broj hostova>: Odaberi nasumične hostove


  --exclude <host1[,host2][,host3],...>: Ne skeniraj navedene hostove/mreže


  --excludefile <datoteka>: Ne skeniraj navedene hostove/mreže koji se nalaze u navedenoj datoteci
OTKRIVANJE HOSTOVA:


  -sL: List Scan - samo navedi mete koje skeniraš


  -sP: Ping Scan - samo ustanovi da li je host online i ne radi ništa više


  -P0: Smatraj sve hostove online -- ne pokušavaj ustanoviti da li postoje.


  -PS/PA/PU [lista_portova]: koristi TCP SYN/ACK ili UDP za otkrivanje hostova


  -PE/PP/PM: ICMP echo, timestamp i netmask pokušaji skeniranja


  -n/-R: Ne pokušavaj raditi DNS rezoluciju/uvijek koristi DNS rezoluciju [default: ponekad]
TEHNIKE SKENIRANJA:


  -sS/sT/sA/sW/sM: TCP SYN/Connect()/ACK/Window/Maimon skenovi


  -sN/sF/sX: TCP Null, FIN, and Xmas skenovi


  --scanflags <flagovi>: Navedi TCP flagove pomoću kojih želiš skenirati


  -sI <zombie host[:probeport]>: Idlescan


  -sO: IP protocol scan


  -b <ftp relay host>: FTP bounce scan
SPECIFIKACIJA PORTOVA I REDOSLJED SKENIRANJA:


  -p <port ranges>: Skeniraj samo navedene portove


    Primjer: -p22; -p1-65535; -p U:53,111,137,T:21-25,80,139,8080


  -F: Brzo - Skeniraj samo portove navedene u nmap-services fileu


  -r: Skeniraj portove po redu - ne randomiziraj
OTKRIVANJE SERVISA/VERZIJA:


  -sV: Pokušaj na osnovu otvorenih portova saznati informacije o servisu/verziji


  --version_light: Koristi najvjerovatnije skenove zbog ubrzane detekcije verzije


  --version_all: Isprobaj sve vrste skenova za saznavanje verzije


  --version_trace: Pokaži detaljnu aktivnost skeniranja verzije (za debugging)
DETEKCIJA OS-a:


  -O: Uključi OS detekciju


  --osscan_limit: Ograniči OS detekciju samo na one ciljeve koji obećavaju


  --osscan_guess: Pogađaj OS malo agresivnije
TIMING I PERFORMANSE:


  -T[0-6]: Podesi predložak za timing (veći broj je brže)


  --min_hostgroup/max_hostgroup <msec>: Paralelno skeniraj hostove / veličina sken grupe


  --min_parallelism/max_parallelism <msec>: Paraleliziraj sonde


  --min_rtt_timeout/max_rtt_timeout/initial_rtt_timeout <msec>: Navedi vrijeme potrebno za povratak (engl. round trip time) sonde.


  --host_timeout <msec>: Odustani od skeniranja ciljanog računala nakon navedenog vremena u milisekundama


  --scan_delay/--max_scan_delay <msec>: Podesi pauzu između slanja upita
OBILAŽENJE FIREWALL-a/IDS-a  I SPOOFING:


  -f; --mtu <vrijednost>: fragmentiraj pakete (opcionalno sa zadanim MTU-om)


  -D <mamac1,mamac2[,ME],...>: Sakrij skan korištenjem mamaca


  -S <IP_Address>: Spoofaj ishodišnu (source) adresu


  -e <iface>: Koristi navedeni interface (mrežni adapter)


  -g/--source_port <broj_porta>: Koristi navedeni broj ishodišnog (source) porta


  --data_length <broj>: Dodaj random podatke u poslane pakete


  --ttl <vrijednost>: Podesi IP time-to-live polje


  --spoof_mac <mac adresa/prefiks/naziv proizvođača>: Spoofaj svoju MAC adresu
ISPIS:


  -oN/-oX/-oS/-oG <file>: Ispiši scan normalno, kao XML, s|<rIpt kIddi3,


     i Grep format u navedeni file


  -oA <osnovni_naziv>: Ispis u tri glavna formata istovremeno


  -v: Povećaj verbose nivo (ako želite postići veći efekt, stavite opciju -vv)


  -d[nivo]: Podesi ili povećaj debuging nivo (Ima smisla do brojke 9, više od toga ne)


  --packet_trace: Pokaži sve poslane i primljene pakete


  --iflist: Ispiši host interface i rute (za debuging)


  --append_output: Dodaj ispis u postojeće datoteke - nemoj ih prepisati


  --resume <naziv_datoteke>: Nastavi prekinuti scan


  --stylesheet <putanja/URL>: XSL stylesheet za transformiranje XML generiranog dokumenta u HTML


  --no_stylesheet: Spriječi povezivanje XSL stylesheet-a s XML ispisom
RAZNO:


  -6: Omogući skeniranje IPv6 protokola


  -A: Omogući prepoznavanje OS-a i verzije OS-a


  --datadir <naziv_direktorija>: Navedi customizirani Nmap data file


  --send_eth/--send_ip: šalji sirove (RAW) ethernet frame-ove ili IP pakete


  --privileged: Pretpostavka da je korisnik koji je pokrenuo Nmap u potpunosti privilegiran (ima admin ovlasti)


  -V: Ispiši verziju Nmap-a


  -h: Ispiši ovaj help ekran
PRIMJERI:


  nmap -v -A scanme.nmap.org


  nmap -v -sP 192.168.0.0/16 10.0.0.0/8


  nmap -v -iR 10000 -P0 -p 80

Iščita informacije o ciljanom hostu iz ulazne datoteke. Proslijediti Nmapu veliku količinu hostova iz komandne linije izgleda nepregledno, ali to je ono što u većini slučajeva i želimo. Npr. iz DHCP servera ste izvukli popis 10 000 trenutno iznajmljenih IP adresa i želite ih skenirati ili možda želite skenirate sve ip adrese osim tih kako bi pronašli hostove koji imaju neautoriziranu statičku IP adresu. Da bi to postigli, generirajte popis hostova koje želite skenirati u neku datoteku i proslijedite tu datoteku Nmap-u kao argument opciji -iL. U datoteci mogu biti unosi u bilo kojem formatu koji Nmap podržava u samoj komandnoj liniji (IP adresa, naziv hosta, CIDR, IPv6, ili oktet nekog područja). Svaki unos mora biti odvojen s jednim ili s više razmaka, tabom ili novim redom. Isto tako možete staviti minus (-), ukoliko želite da Nmap iščita hostove iz standardnog unosa umjesto iz navedene datoteke.

Za istraživače interneta i ostale koji žele odabrati ciljano računalo nasumično. Argument broj hostova kaže Nmap-u koliko IP adresa da generira. Neželjene IP adrese, poput privatnih, multicast ili nedodjeljenih IP adresnih područja su automatski izbačene. Argument 0 može biti naveden za skeniranje koje nikad neće završiti. Imajte na umu da neki mrežni administratori ne vole neautorizirano skeniranje i mogli bi se žaliti vašem ISP-u, što bi pak moglo rezultirati zabranom pristupa internetu za vas. Koristitte ovu opciju na vlastitu odgovornost. Ukoliko se pak, jednog kišnog popodneva, nađete u situaciji da ne znate što bi sa sobom, iskušajte naredbu nmap -sS -PS80 -iR 0 -p80 kako bi nasumično pronašli web servere za browsanje.

Navedite zarezom odvojenu listu hostova koje želite isključiti iz skena iako se nalaze u mrežnom području koje ste specificirali. Popis koji proslijedite na ovaj način koristi normalnu Nmap sintaksu, pa možete upisati naziv hosta, CIDR mrežne blokove, oktete rangeva isl. To može biti korisno u slučaju kad mreža koju želite skenirati ima nedodirljive i kritične servere, sisteme za koje se zna da će odmah reagirati na port sken, ili postoje podmreže koje administriraju drugi administratori i ne želite skenirati njihov dio mreže.

Ova opcija nudi istu funkcionalnost kao i prije opisana opcija --exclude, s tim da hostove koje ne želite skenirati ne navodite u komandnoj liniji, već unutar datoteke. Hostovi mogu biti navedeni u datoteci (naziv_datoteke) koji kao delimiter koristi novi red, razmak ili tab.

List sken nije skeniranje hosta, već saznavanje nekih javno dostupnih informacija o njemu bez slanja ijednog paketa prema tom hostu. List scan jednostavno ispiše svakog hosta kojeg smo specificirali i napravi reverse DNS rezoluciju da bi saznao njegovo ime. Iznenađujuće je koliko korisnih informacija možete dobiti ovim načinom "skeniranja". Npr. fw.chi.playboy.com je vatrozid Čikaškog (Chichago) ureda firme Playboy Enterprises. Nmap na kraju navede i ukupan broj IP adresa koje pripadaju tom hostu. List Sken je koristan u situacijama kada se želite uvjeriti da imate ispravne IP adrese koje želite skenirati. Ukoliko List sken izbaci nazive domena koje ne poznajete bilo bi dobro provjeriti prije nego pokrenete skeniranje, jer ne bi bilo dobro da počnete skenirati krive hostove ;-).

Kako je ideja samo ispisati popis ciljanih hostova, ne možete kombinirati opcije za funkcionalnosti višeg nivoa, poput skeniranja portova, detekcije OS-a, ping skeniranja isl. Ukoliko želite isključiti ping skeniranje, a ipak koristiti funkcionalnosti višeg nivoa, pročitajte opis -P0 opcije.

Ova opcija kaže Nmap-u da napravi samo ping sken (otkrivanje hostova) i da ispiše hostove koji su odgovorili na skeniranje. Ne radi se nikakvo dodatno testiranje (poput port skeniranja ili detekcije OS-a). To je način skeniranja koji je stupanj intruzivniji od list skena ali se može koristiti u istu svrhu. Dozvoljava lagano "pretraživanje neprijateljskog teritorija" (engl. reconnaissance), bez pretjeranog privlačenja pažnje, jer znati koliko hostova je stvarno "živo" na mreži je važnija informacija za napadača ili sigurnosnog auditora, nego lista koju je izbacio list scans popisom svih IP adresa i hostova koji postoje.

Sistemski administratori također nalaze ovu opciju poprilično korisnom. Može se koristiti za pronalaženje dostupnih računala na mreži ili koristiti kao alat za nadgledanje dostupnosti servera. Taj način primjene se naziva ping sweep i mnogo je pouzdaniji od pinganja broadcast adrese zato jer mnogi hostovi ne odgovaraju na broadcast upite. (Konkretno windows mašine ne odgovaraju na broadcast ping, ali odgovaraju na druge tipove broadcast paketa).

Po defaultu -sP opcija šalje ICMP echo i TCP paket na port 80. Kad je pokrenuta od strane neprivilegiranog korisnika (korisnika koji nije lokalni administrator), poslan je SYN paket na port 80 (korištenjem API poziva connect() ). Kad privilegirani korisnik pokušava skenirati hostve na lokalnoj mreži, koriste se ARP zahtjevi (-PR) osim ako nije specificirana opcija --send_ip. Opciju -sP možete kombinirati s bilo kojim tipom otkrivajućih (discovery) tipova skeniranja (sve -P* opcije osim -P0 opcije) kako bi postigli veću fleksibilnost. Ukoliko se koristi bilo koji od tih tipova skeniranja i port broj, automatski su defaultne postavke skeniranja premošćene (ACK i echo zahtjevi). Ukoliko su između hosta na kojem je pokrenut Nmap i ciljanog hosta nalaze vatrozidi, preporuka je koristiti upravo te tehnike kako vatrozid ne bi filtrirao upite ili odgovore na njih.

Ova opcija preskače fazu otkrivanja hostova. Ukliko ne koristite ovu opciju, Nmap pokušava ping skeniranjem saznati koja računala su dostupna kako bi SAMO njih i skenirao. Ukoliko koristite ovu opciju Nmap će skenirati svakog navedenog hosta bez obzira da li je dostupan ili ne, jer neće raditi provjeru. Ukoliko odaberete kompletnu klasu B (/16 po CIDR notaciji) Nmap će skenirati svih 65536 hostova, bez obzira da li su "živi" ili ne. Napomena: drugi karakter u ovoj opciji je NULA, a ne veliko slovo O. Ukoliko je na hostu zatvoren ICMP protokol (što je slučaj kod 90% računala na internetu), a niste stavili -P0 opciju, Nmap neće skenirati ta računala, dakle, ukoliko želite skenirati računala koja ne odgovaraju na ICMP echo upit, a znate da postoje i da su "živi" stavite ovu opciju.

Ova opcija šalje prazan TCP paket s upaljenim SYN flagom. Defaultni odredišni port je 80 (možete se konfigurirati kod kompajliranja programa na način da promijenite DEFAULT_TCP_PROBE_PORT u nmap.h biblioteci), no, možete navesti i neki drugi port kao parametar. Isto tako je moguće poslati zarezom odvojenu listu portova kao parametar ovoj opciji (npr. -PS22, 23,25,80,113,1050,35000). U tom će slučaju nmap poslati paket na svaki od navedenih portova paralelno.

SYN flag u paketu kaže ciljanom hostu da se želite spojiti na navedeni port/portove. Ukoliko je port zatvoren, odgovor koji će Nmap dobiti od ciljanog hosta je RST (reset). Ukoliko je port otvoren, ciljano računalo će poslati SYN/ACK paket, što je drugi korak u trostrukom rukovanju TCP protokola. Računalo na kojem je pokrenut Nmap u tom trenutku prekida konekciju na način da pošalje RST paket (umjesto ACK paketa koji bi završio trostruko rukovanje i uspostavio konekciju sa ciljanim hostom). RST paket je poslao kernel računala na kojem je pokrenut Nmap, jer je dobio SYN/ACK paket koji nije očekivao.

Nmap ne zanima da li je port otvoren ili zatvoren, RST ili SYN/ACK odgovor koji je dobio dovoljan su odgovor da je računalo "živo". Bez obzira na to RST odgovor znači da je računalo tu i da je "živo", dok SYN/ACK odgovor uz to znači i da računalo "sluša" na navedenom portu.

Na UNIX mašinama samo privilegirani korisnik root može slati i primati sirove (RAW) TCP pakete. Za neprivilegirane korisnike napravljen je obilazni put u kojem Nmap automatski poziva connect() API na svaki navedeni port. To je postiglo efekt slanja SYN paketa na coljani host i iniciran je poušaj ostvarivanja konekcije. Ukoliko connect() API vrati brzi odgovor uspješnog spajanja ili ECONNREFUSED grešku, TCP stack na OS-u je dobio SYN/ACK ili RST od ciljanog hosta i host je označen kao dostupan. Ukoliko konekcija "visi" dok ne istekne timeout, ciljani host je označen kao nedostupan (ugašen). Navedeni obilazni put se koristi i kod IPv6 konekcija, je Nmap još nema implementiranu izradu sirovih (RAW) paketa za IPv6 protokol.

TCP ACK ping je sličan SYN pingu. Razlika je, što je lako zaključiti iz samog naziva, u tome što se umjsto SYN flaga upali ACK flag. Takav paket podrazumijeva da je konekcija već uspostavljena iako nije, samim tim bi ciljani hostovi uvijek trebali odgovoriti s RST paketom, te na taj način potvrditi svoje postojanje.

-PA opcija koristi isti defaultni port kao i SYN scan (port 80) i isto kao i SYN scan može primiti listu portova u istom formatu. Ukoliko neprivilegirani korisnik pokuša pokrenuti Nmap s ovom opcijom ili je u pitanju IPv6 TCP konekcija, koristi se obilazni put opisan u TCP SYN pingu. Ova opcija nije savršena, jer connect() u stvari šalje SYN pakete umjesto ACK paketa

Razlog zašto koristiti i SYN i ACK sonde je radi povećavanja šansi za obilaženje vatrozida. Mnogi administratori konfiguriraju rutere i ostale jednostavne vatrozide na način da zaustavljaju dolazeće SYN pakete osim ako nisu namijenjeni nekim javnim servisima, poput weba ili mail servera. Takav način podešavanja uređaja sprječava nedozovljene konekcije prema računalima tvrtke, ali omogućava neograničen izlazni promet prema internetu. Ovakav pristup konekcija bez stanja (engl. stateless) oduzima malo resursa na vatrozidima/ruterima i podržan je na gotovo svim hardverskim i softverskim filterima. Netfilter/ iptables, poznati vatrozid na Linux operativnom sustavu nudi opciju --syn kako bi mogli implementirati ovakav pristup konekcija bez stanja (engl. stateless). Kod tako konfiguriranih vatrozida, sonde SYN ping (-PS) će najvjerovatnije biti blokirane kad ih pošaljete na zatvorene portove. No međutim, ACK sonde će bez problema prolaziti kroz njih.

Drugi tip vatrozida podržava konekcije sa stanjem (engl. stateful) koji odbacuju sve neočekivane pakete. Ova opcija se u početku koristila samo kod naprednijih vatrozid rješenja, ali je vremenom postala rasprostranjenija. Linux vatrozid Netfilter/iptables podržava ovu opciju korištenjem opcije --state, koja kategorizira pakete vezano uz stanje konekcije. Skeniranjem takvih sustava veća je vjerovatnost da ćemo od SYN sonde dobiti nekakvu informaciju, nego od ACK, jer se ACK sonde koje nemaju uspostavljenu konekciju tretiraju kao lažne i odbačeni su bez ikakvog odgovora. U slučaju dvojbe, najbolje je poslati i SYN i ACK sonde naviođenjem opcija -PS i -PA.

Još jedna metoda detekcije hostova je i UDP ping. UDP ping šalje prazne UDP pakete (osim ako nije definirana opcija --data_length) na navedene portove. Portlist opcija ima isti format kao i prije obrađene opcije -PS i -PA. Ukoliko nije naveden niti jedan port, defaultni je 31338. To se može promijeniti kod kompajliranja promjenom DEFAULT_UDP_PROBE_PORT u nmap.h biblioteci. Namjerno je odabran visoki nestandardni port, jer bi slanje paketa na otvorene UDP portove dalo neželjene rezultate za ovu vrstu skena.

Nakon što je ciljano računalo dobilo paket na zatvoreni port, trebalo bi odgovoriti ICMP paketom " nedostupan port" (engl. port unreachable). Na osnovu toga Nmap može zaključiti da je ciljani host "živ". Drugi tipovi ICMP grešaka, poput nedostupan host/mreža ili premašen TTL (engl. TTL exceeded) nagovještavaju da je host ugašen ili nedostupan. Ukoliko nema nikakvog odgovora, Nmap također zaključi da je host ugašen/ nedostupan. Ukoliko je paket stigao na otvoreni UDP port, većina servisa će jednostavno ignorirati prazan UDP paket i Nmap neće dobiti nikakav odgovor. Zbog toga je defaultni port 32338, jer je mala mogućnost da će neki servis koristiti taj port. Postoje i neki servisi, poput chargen-a, koji će odgovoriti na prazan UDP paket i na taj način otkriti Nmapu da je host "živ".

Glavna prednost ovog tipa skeniranja je da obilazi vatrozide i paket filtere koji skeniraju samo TCP promet. Npr. Linksys BEFW11S4 bežični (wireless) ruter na vanjskom mrežnom adapteru filtrira samo TCP portove, a na UDP skenove odgovara s ICMP port nedostupan.

Uz do sad navedene tipove skeniranja i otkrivanja hostova, Nmap može slati i standardne ICMP pakete korištenjem klasičnog ping programa. Nmap šalje ICMP paket tipa 8 (echo request) na ciljanu IP adresu očekujući odgovor tipa 0 (echo reply), ukoliko je host "živ". Na štetu mrežnih istraživača, većina hostova i vatrozida na internetu blokira te pakete umjesto da na njih odgovara kako je opisano u RFC 1122[4] dokumentu. Zbog toga su ICMP skenovi rijetko ili gotovo nikad pouzdani kad se ciljani host nalazi na internetu, ali za sistem administratore koji nadgledaju unutrašnje mreže, ovo je praktičan i najjednostavniji pristup za skeniranje hostova. Opisani način skeniranja možete upaliti korištenjem -PE opcije.

Bez obzira na to što je echo zahtijev standardni ICMP ping upit, Nmap se nije zaustavio na tome. Ako pogledate ICMP standard (RFC 792[5]) vidjet ćete da je u njemu naveden i timestamp zahtijev, information zahtijev i zahtijev za adresnom maskom i to pod kodovima 13,15 i 17. Iako je namjena tih upita saznati informacije poput adresne maske i trenutnog vremena, vrlo ih je lako iskoristiti za otkrivanje hostova. Host koji odgovori je "živ". Nmap u trenutnoj verziji ne podržava information zahtijev, jer se ne koristi često. RFC 1122 inzistira na tome da “host NE BI TREBAO implementirati taj ICMP tip poruka”. Upite za timestamp i adresnu masku možete poslati s -PP i -PM opcijama. Timestamp odgovor (ICMP kod 14) ili odgovor adresne maske (kod 18) otkrivaju da je ciljani host "živ". Ta dva upita su korisni u slučajevima kad administratori blokiraju echo zahtijev pakete, ali zaborave blokirati ostale ICMP pakete.

Jedan od najčešćih scenarija korištenja Nmap-a je skeniranje ethernet LAN-a. Na većini LAN-ova, posebno na onima koji koriste privatne ip adrese definirane u RFC 1918 dokumentu je većina IP adresa u stvari neiskorištena. Kad Nmap pokuša poslati sirovi IP paket poput ICMP echo zahtjeva, operativni sustav mora ustanoviti MAC adresu računala koja pripada ciljanoj IP adresi, kako bi moglo adresirati ethernet frame. To je obično sporo i problematično jer operativni sustavi nisu napisani s pretpostavkom da će u vrlo kratkom vremenskom periodu morati poslati milione ARP zahtjeva prema nepostojećim hostovima.

ARP sken zadužuje Nmap i njegove optimizirane algoritme za ARP zahtjeve i ukoliko Nmap dobije odgovor ne mora uopće pokretati IP bazirani ping, jer već zna da je računalo dostupno. Ovo čini ARP scan mnogo bržim i pouzdanijim od IP baziranog skena, pa se defaultno koristi kod skeniranje hostova na ethernetu za koje Nmap zaključi da su na lokalnoj mreži. Čak ako ste i naveli neke druge tipove pinga, (poput -PE ili -PS), Nmap će koristiti ARP sken za sve hostove koji su na istoj mreži. Ukoliko ne želite koristiti ARP sken, navedite opciju --send-ip.

Ova opcija kaže Nmap-u da nikad ne radi obrnutu DNS rezoluciju (engl. reverse DNS lookup) na aktivnim IP adresama koje pronađe. Kako je obrnuta DNS rezolucija često spora, ova opcija ubrzava postupak.

Ova opcija kaže Nmap-u da uvijek radi obrnutu rezoluciju ciljanih IP adresa. U normalnim okolnostima to se radi samo kad je potvrđeno da računalo postoji.

Defaultno Nmap radi rezolving adresa slanjem upita direktno imenskim serverima (engl. name servers) koji su podešeni na vašem računalu i čeka odgovore. Mnogo zahtjeva je poslano istovremeno (10 i više) kako bi brže radilo. Ovu opciju navedite ukoliko želite koristiti sistemski rezolver (jedna po jedna IP adresa pozivom sistemskog API poziva getnameinfo()). Ovo je sporije i rijetko je korisno osim ako u Nmap DNS kodu postoji greška -- molim kontaktirajte nas u tom slučaju. Sistemski rezolver se uvijek koristi za IPv6 skenove.

U normalnim okolnostima, Nmap će pokušati pronaći vaše DNS servere iz resolv.conf datoteke (na UNIX-u) ili iz registry baze podataka (na Win32). Naravno, postoji mogućnost da navedete servere po želji korištenjem ove opcije. Ova opcija se ne koristi ako koristitite opciju --system_dns ili IPv6 sken. Korištenje više DNS servera je obično brže nego samo jednog.

Aplikacija aktivno prihvaća TCP konekcije ili UDP pakete na navedenom portu. To je ujedno i cilj skoro svakog skeniranja. Osobe koje se bave sigurnošću znaju da je svaki otvoreni port, potencijalno mjesto napada. Napadači i penetration testeri žele iskoristiti otvorene portove, dok ih administratori pokušavaju zatvoriti ili zaštititi vatrozidima, bez da zabrane pristup legitimnim korisnicima. Skeniranje otvorenih portova je zanimljivo ne samo za sigurnosne skenove, već i u slučaju kad želite saznati koji servisi i aplikacije su dostupni na mreži.

Zatvoreni port je dostupan (odgovorio je na Nmap-ov upit), ali na njemu ne sluša niti jedna aplikacija. Zatvoreni port nam govori da se na toj IP adresi nalazi host koji je upaljen, koji najvjerovatnije nije iza vatrozida ili paket filtera, a to nam može pomoći i i otkrivanju verzije OS-a. Kako su zatvoreni portovi dostupni (nitko nam nije zabranio pristup do njih), isplati se kasnije ponoviti sken, jer možda će kasnije biti otvoreni. Administratori se trude zabraniti pristup takvim portovima korištenjem vatrozida i paket filtera, u tom bi slučaju port bio filtriran, a ne zatvoren (što je objašnjeno u nastavku).

Nmap ne može ustanoviti da li je port otvoren ili ne, jer neki uređaj (vatrozid, pravila na ruteru, paket filter) blokira upite prema tom portu. Ti su portovi frustrirajući za hakere, jer ne daju gotovo nikakve informacije. Ponekad odgovaraju s ICMP porukom o grešci poput tip 3 kod 13 (odredište je nedostupno - komunikacija administrativno zabranjena), ali filteri koji samo odbace paket i ne daju nikakav odgovor na njegu su najčešći. Zbog toga Nmap mora poslati upit više puta kako bi bio siguran da je paket odbačen zbog filtriranja, a ne zbog mrežnog zagušenja te samim tim usporava skeniranje.

Ovo stanje znači da je port dostupan, ali Nmap ne može ustanoviti da li je otvoren ili zatvoren. Samo ACK sken (koji se koristi za otkrivanje pravila na vatrozidu može vratiti nefiltriran kao odgovor. Skeniranje nefiltriranih portova nekom drugom metodom (poput Windows skena, SYN skena ili FIN skena može dati odgovor na pitanje da li je port otvoren ili zatvoren.

Nmap okarakterizira port ovim stanjem kada nije u mogućnosti ustanoviti da li je port otvoren ili filtriran. To se dogodi u situacijama kada na upit ne dobije nikakav odgovor. Nedostatak odgovora može značiti da je paket filter odbacio paket i/ili bilo kakav odgovor koji je taj paket inicirao. Samim tim Nmap nije siguran da li je port otvoren ili filtriran. UDP, IP protokol, FIN Null i Xmas scan mogu klasificirati port ovim stanjem.

U slučaju kad Nmap ne može ustanoviti da li je port zatvoren ili filtriran, okarakterizirat će ga ovim stanjem. IPID Idle Scan je jedina sken metoda koja može vratiti ovakav rezultat.

SYN scan je defaultni i najpopularniji način skeniranja i to zbog opravdanih razloga. Može ga se izvesti brzo, može skenirati tisuće portova u sekundi na brzim mrežama koje nisu opterećene firewall uređajima koji utječu na kretanje paketa. SYN scan je relativno neagresivan i nevidljiv, jer nikad ne završi TCP konekciju (ne uspostavi trostruko rukovanje do kraja). Također je jednako efikasan na svim implementacijama TCP stacka, jer ne ovisi o specifičnim platformama kao što je to slučaj kod Nmap-ovog Fin/Null/Xmas, Maimon i Idle skena. Također je u mogućnosti čisto i pouzdano razlučiti između otvorenog, zatvorenog i filtriranog stanja porta.

Tehnika SYN scana se najčešće naziva poluotvoreno skeniranje, jer nikad ne uspostavite potpunu TCP konekciju. Naime, pošaljete SYN paket, kao što bi ga poslali u slučaju da želite uspostaviti stvarnu TCP konekciju i čekate na odgovor. Ako kao odgovor dobijete SYN/ACK, znači da postoji aplikacija koja sluša na tom portu (port je otvoren), dok RST (reset) znači da ne postoji aplikacija koja sluša na tom portu (port je zatvoren). Ukoliko i nakon nekoliko ponovnih slanja upita nema nikakvog odgovorar, port je okarakteriziran kao filtriran. Port je također označen kao filtriran ako kao odgovor dođe ICMP unreachable error (ICMP nedostupan - tip 3, kodovi 1, 2, 3, 9, 10 ili 13).

TCP Connect() scan je defaultni TCP tip skeniranja ukoliko je SYN scan nedostupan. To se događa u slučajevima kad korisnik nema privilegiju slanja raw paketa ili kad je skenirani host na IPv6 mreži. Umjesto da šalje raw pakete, kao što to radi većina drugih tipova skeniranja, Nmap zatraži operativni sustav da uspostavi konekciju s ciljanim računalom na poru kojiželimo skenirati, na način da pošalje connect() sistemski poziv. To je isti sistemski poziv koji koriste web preglednici, P2P klijenti i većina drugih mrežnih aplikacija kad ž ele uspostaviti konekciju. Dio je programskog unosa poznatog kao Berkeley Sockets API. Umjesto da iščitava raw pakete Nmap koristi navedeni API kako bi dobio statusne informacije svake pokušane konekcije.

Ukoliko je SYN scan dostupan, obično je i bolji odabir. Naime, Nmap ima puno manje kontrole nad connect() API pozivom, nego nad raw paketima, te je samim tim Nap manje efikasan. Sistemski poziv napravi potpunu konekciju na otvorene portove ciljanog računala umjesto da napravi reset kao što je slučaj kod SYN skena. Tim postupkom ne samo da gubimo više vremena kako bi saznali da li su portovi otvoreni ili ne, nego postoji i veća vjerovatnost dsa će host zapisati u log pokušaj spajanja. Činjenica je da će svaki IDS sustav logirati i SYN i Connect scan, ali isto tako je činjenica da većina računala nema IDS sustav. Većina servisa na UNIX-oidima će dodati zapis u syslog i (ponekad) kriptičnu poruku o grešci, kad se Nmap spoji i odmah odspoji bez slanja podataka. Jadno napisani servisi se skrše kad se to dogodi, mada je to stvarno rijetkost. Administrator koji vidi hrpu pokušaja spajanja u logovima koji su svi inicirani s jednog hosta, odmah će znati da je netko skenirao portove Connect() metodom.

Iako većina popularnih servisa na internetu korisiti TCP protokol, UDP[6] servisi su isto tako široko zastupljeni. DNS, SNMP i DHCP (registrirani portovi 53, 161/162 i 67/68) su tri najpoznatija. Zbog toga što je UDP skeniranje mnogo sporije i teže za izvesti nego TCP, neki sigurnosni auditori, ignoriraju UDP portove. To je velika pogreška, jer su exploitabilni UDP servisi česta pojava i napadači ih sigurno neće ignorirati. Srećom, Nmap može pomoći u istraživanju UDP portova.

UDP scan aktivirate naredbom -sU. Može biti kombinirana s TCP skenom poput SYN skena ( -sS), kako bi oba protokola bili provjereni "jednim udarcem".

UDP scan radi na način da pošalje prazan UDP header (bez podataka) na svaki ciljani port. Ukoliko je vraćen ICMP port unreachable (ICMP nedostupan port) i to tip 3 kod 3, onda je port zatvoren. Druge ICMP greške (tip 3, kodovi 1, 2, 9, 10 ili 13) označavaju port kao filtriran.Povremeno će servis odgovriti s UDP paketom, dokazujući da je port otvoren. Ukoliko nakon nekoliko retransmisija nema nikakvog odgovora, port je okarakteriziran kao otvoren|filtriran. To znači da bi port mogao biti otvoren ili možda paket filteri blokiraju promet prema njemu. Version scan (-sV) može pomoći da se ustanovi koji portovi su stvarno otvoreni, a koji su filtrirani.

Veliki izaziv kod skeniranja UDP portova je napraviti ti brzo. Otvoreni i filtrirani portovi rijetko pošalju ikakav odgovor, ostavljajući Nmap da napravi time out, te nakon toga ponovno pošalje paket u slučaju da je prethodni iz bilo kojeg razloga bio izgubljen. Zatvoreni portovi su često još veći problem. Oni najčešće pošalju kao odgovor ICMP port unreacheble grešku. No, za razliku od RST paketa koje pošalju zatvoreni portovi na TCP protokolu kao odgovr na SYN ili Connect() scan, mnogi hostovi ograničavaju ICMP port urnreachable poruku po defaultu. Linnux i Solaris su jako striktni vezano za to. Tako npr. Linux 2.4.20 kernel ograničava destination unreachable poruku na jednu po sekundi (u net/ipv4/icmp.c biblioteci)..

Nmap pokušava ustanoviti da li je to slučaj i smanjuje brzinu skeniranja veano uz to, kako bi spriječio zaguš ivanje nekorisnim paketima koje će ciljano računalo tako i tako tiho odbaciti. Nažalost, spomenuti limit koji je postavljen kod linuxa, znači da će skeniranje svih 65536 portova trajati više od 18 sati. Ideja ubrzavanja UDP skena je da se paralelno skenira više hostova, na način da se najprije skleniraju najpopularniji portovi na brz način, skenirajući iza firewall-a i koristeći --host-timeout kako bi se izbjegli spori hostovi.

Ova tri tipa skenova (moguće ih je postići i više korištenjem --scanflags opcije opisane u sljedećoj sekciji) iskorištavaju rupu u standardu TCP RFC[7], kako bi razlučili koji port je otvoren, a koji zatvoren. Na strani 65 piše: “Ukoliko je stanje odredišnog porta ZATVORENO ... dolazeći segment koji ne sadrži RST prouzročuje da RST bude poslan kao odgovor.” Na idućoj stranici se raspravlja o paketima poslanim na otovorene portove bez upaljenih SYN, RST ili ACK bitova i kaže da: “najvjerovatnije se nećete naći u takovoj situaciji, ali ako se nađete, jednostavno odbacite paket.”

Kod skeniranja sistema koji su kompatibilni s tim RFC tekstom, svaki paket koji u sebi ima upaljene bitove SYN, RST ili ACK rezzultirat će vraćenim RST paketom ako je port zatvoren, a neće dati nikakav odgovor, ako je port otvoren. Dok god nije upaljen niti jedan od tih bitova, bilo koja kombinacija druga tri bita (FIN, PSH i URG) je u redu. Nmap to iskorištava s tri dolje navedena tipa skeniranja:

Null scan (-sN)

FIN scan (-sF)

Xmas scan (-sX)

Sva tri tipa skeniranja su potpuno ista što se ponašanja tiče, samo što su im upaljene različite TCP oznake u paketima. Ukoliko je kao odgovor dobiven RST paket, port se smatra zatvorenim, dok situacija u kojoj nema odgovora, smatra da je port otvoren|filtriran. Port je označen kao filtriran, ako je odgovor na scan ICMP unreachable greška (tip 3, kodovi 1, 2, 3, 9, 10 ili 13).

Glavna prednost ovih tipova skeniranja je ta da mogu "proviriti" kroz neke ne stateful firewall uređaje i paket filtering rutere. Druga prednost im je ta da su još više nevidljivi od SYN skena. No, nemojte se u to pouzdavati, jer većina modernih IDS sustava može biti konfigurirana da ih prepozna. Veliki nedostatak je da ne podržavaju svi sistemi RFC 793 do zadnjeg slova, pa tako većina sustava odgovara RST paketom bez obzira na to da li je port otvoren ili nije. Kod takvih sustava su svi portovi koje Nmap skenira okarakterizirani kao zatvoreni. Većina operativnih sustava koji se tako ponašaju su Microsoft Windows, većina Cisco uređaja, BSDI i IBM OS/400. No, ovaj tip skeniranja radi na većini UNIX sustava. Dodatan nedostatak ovih tipova skenova je taj što ne mogu razlikovati otvorene portove od nekih filtriranih, te kao odgovor dobijete otvoren|filtriran, pa si vi mislite...

Ovaj tip skeniranja razlikuje se od ostalih do sad opisanih po tome što nikad ne otkrije otvorene ili čak otvorene|filtrirane portove. Namjena mu je mapirati pravila firewall-a, tj. da zaključi da li je firewall stateful, te koji su portovi filtrirani.

Kad je u pitanju ACK scan, onda je upaljena samo ACK zastavica (flag) (osim ako koristite --scanflags ). Kad skenirate nefiltrirane hostove, otvoreni i zatvoreni portovi će vratiti RST paket. Nmap ih u tom slučaju označi kao nefiltrirane, što znači da su dostupni ACK paketima, ali nije definirano da li su otvoreni ili zatvoreni. Portovi koji ne odgovaraju na upite ili pošalju određene ICMP greške (tip 3, kod 1, 2, 3, 9, 10 ili 13) su označeni kao filtrirani.

Window scan je sličan ACK scanu, samo što exploatira implamentacijske detalje operativnih sustava kako bi razlučio otvorene portove od zatvorenih, umjesto da uvijek ispiše nefiltriran kad dobije RST kao odgovor. To radi na način da pregleda TCP Window polje RST paketa koji je dobio. Na nekim sustavima otovreni portovi koriste pozitivnu veličinu prozora (čak i za RST pakete), dok zatvoreni portovi imaju prozor veličine 0. Dakle, umjesto da uvijek označi port kao nefiltriran kad dobije RST kao odgovor, Window scan označi portove kao otvorene ili zatvorene, ovisno o tome da li je veličina prozora pozitivna ili 0.

Ovaj način skeniranja se pouzdaje u implementacijske detalje nekih operativnih sustava, tako da mu ne morate uvijek vjerovati. Sistemi koji su "otporni" na ovaj način skeniranja obično će vratiti sve portove kao zatvorene. Naravno isto tako je moguće da računal stvarno nema otovrenih portova. Ukoliko je većina portova zatvorena, ali ima onih koji su označeni kao filtrirani, (npr. češće korišteni portovi poput 22, 25, 53) , sustav je podložan ovom načinu skeniranja i rezultat je najvjerovatnije ispravan. Ukoliko pokrenete sken koji vam vrati 1000 zatvorenih portova i 3 otvorena ili filtrirana porta, najvjerovatnije su ta 3 porta uistinu i otvorena.

Maimon scan je dobio naziv po osobi koja ga je otkrila - Uriel Maimon. Tehniku skeniranja je opisao u časopisu Phrack broj 49 (Studeni 1996). Nmap je izdan 2 godine kasnije i omogućavao je tu tehniku skeniranja. Tehnika je ista kao i Null, Xmas i FIN scan, osim što je paket koji se šalje FIN/ACK. Po RFC dokumentu 793 (TCP), treba odgovoriti RST paketom, bez obzira da li je port otvoren ili zatvoren. No, Uriel je primjetio da većina BSD sistema jednostavno odbaci paket ako je port otvoren.

Napredni Nmap korisnici nisu vezani uz poznate tipove skenova. --scanflags opcija dozvoljava da dizajnirate vlastiti tip skeniranja, navodeći bilo koju kombinaciju TCP zastavica (flagova). Neka važi kreativni sokovi teku, dok izbjegavate otkrivanje svojih radnji od strane IDS sustava čiji su autori samo prošli kroz Nmap opcije i dodali pravila koja prepoznaju navedene tipove skeniranja.

--scanflags argument može biti brojčana vrijednost poput 9 (PSH i FIN), ali korištenje simboličnih imena je jednostavnije. Jednostavno izmješajte zajedno bilo koju kombinaciju zastavica (flagova) URG, ACK, PSH, RST, SYN i FIN. Npr. --scanflags URGACKPSHRSTSYNFIN postavlja sve zastavice, ali nije pretjerano koristan za skeniranje. Redosljed navođenja zastavica je nebitan.

Uz navođenje željenih zastavica, možete navesti i bazni TCP tip skeniranja (poput -sA ili -sF), što će objasniti Nmap-u kako da interpretira odgovore. Npr. SYN scan tretira paket na koji nije dobio odgovor kao filtriran port, dok ga FIN scan tretira kao otvoren|filtriran. Nmap će se ponašati isto kao što se ponaša kod specificiranog baznog skena, osim što će koristiti zastavice koje ste naveli. Ukoliko ne navedete bazni tip skeniranja, koristit će se SYN scan.

Ova napredna metoda skeniranja omogućava slijepo skeniranje ciljanog računala (niti jedan paket nije poslan na ciljano računalo s vaše stvarne IP adrese).Umjesto toga koristite zombie host računalo i predvidljiv IP fragmentation ID na njemu kako bi dobili informaciju o tome koji su portovi otvoreni na ciljanom računalu. IDS sustavi će pokazati da scan dolazi sa zombie mašine kojju ste specificirali kod pokretanja ovog tipa skeniranja (zombie mora biti upaljen i mora zadovoljavati neke kriterije). Ovaj način skeniranja je prekompleksan da bi ga ovdje opisali u potpunosti, pa sam napisao i postao informativni članak sa svim detaljima na http://nmap.org/book/idlescan.html.

Osim što je nevjerovatno nevidljiv (zbog načina na koji radi) ovaj tip skeniranja omogućava mapiranje IP baziranih pravila između računala. Ispis portova pokazuje otvorene portove kako ih vidi zombi računalo. Dakle, možete koristiti više zombie računala za skeniranje ciljanog računala.

Možete staviti dvotočku i broj porta iza nje, kako bi na tom portu provjerili da li su IPID promjene predvidljive. Ukoliko to ne navedete, Nmap će koristiti standardni port za TCP pinganje (80).

IP protokol scan Vam omogućava da provjerite koji IP protokoli (TCP, ICMP, IGMP isl.) su podržani na ciljanim mašinama. Tehnički gledano, to i nije port scan jer prolazi kroz brojeve IP protokola, a ne kroz brojeve TCP i UDP portova. No ipak koristi opciju -p, kako bi odabrao skenirane brojeve IP protokola, ispisuje rezultate u normalnoj tabeli kao i kod skeniranja portova, pa čak koristi i isti engine za skeniranje kao i kod skeniranja portova. Kad sve to uzmemo u obzir - ova metoda skeniranja je dovoljno slična skeniranju portova, pa je stoga i uključena u ovo poglavlje.

Osim što je koristan sam po sebi, protokol scan pokazuje i snagu open source softvera. Iako je temeljna metoda vrlo jednostavna, nisam je mislio uključiti u Nmap, niti sam dobio zahtjev za tom funkcionalnošću, sve dok u ljeto 2000, Gerhard Rieger nije razvio ideju, napisao izvanredan patch koji to implementira u Nmap i posalo na nmap-hakers listu. Uključio sam taj patch u Nmap i pustio novu verziju već drugi dan. Jako malo komercijalnog softvera ima korisnike koji su toliki entuzijasti da bi razvili vlastita poboljšanja za pojedine produkte!

Protokol scan radi vrlo slično kao i UDP scan. Umjesto da prolazi kroz brojeve portova UDP paketa, šalje IP pakete i prolazi kroz 8 bitnio polje samog IP protokola. Headeri (zaglavlja) su obično prazni i ne sadrže nikakve podatke, pa čak niti ispravni header za određeni protokol. Izuzeci od tog pravila su TCP, UDP i ICMP protokol. Za te protokole je uključen ispravan protokol header (zaglavlje), jer neki sustavi u suprotonom ne žele poslati paket, tako da Nmap već ima funkcije za kreiranje ispravnih headera. Umjesto da čeka ICMP unreachable poruku, protokol scan traži ICMP protoKol unreachable poruku. Ukoliko Nmap dobije bilo kakav odgovor u bilo kojem protokolu od ciljanog računala, Nmap označi taj protokol kao oOtvoren. ICMP protocol unreachable greška (tip 3, kod 2) označi protokol kao Zatvoren. Sve ostale ICMP poruke (tip 3, kod 1, 3, 9, 10 i 13) označe protokol kao filtriran (iako je to istovremeno dokaz da je ICMP protokol otvoren). Ukoliko ne dođe nikakav odgovor nakon ponovnih pokušaja slanja, protokol je označen kao otvoren|filtriran.

Zanimljiva funkcionalnost FTP protokola (RFC 959[8]) je podrška za tzv. proxy ftp konekcije. To omogućuje korisniku da se spoji na jedan FTP server, te nakon toga zatraži da fileovi budu poslani na neki drugi FTP server. Ta funkcionalnost je sazrijela za napade na mnogo nivoa, tako da je većina servera prestala pružati podršku za to. Jedan od napada koji je izvediv je taj da omogućava napadaču natjerati FTP server da skenira druge FTP servera u potrazi za otvorenim portovima. Jednostavno zatražite od FTP servera da poš alje datoteku na svaki od portova koji vas zanima na ciljanom računalu. Poruka o grešci koju ćete dobiti će vam raći da li je port otvoren ili nije. To je ujedno i dobar način obilaženja firewall-a (vatrozida), jer su mnogi FTP serveri smješteni tamo gdje imaju veći pristup unutrašnjim računalima, nego bilo koje računalo s interneta. Nmap podržava FTP bounce scan s opcijom -b. Prima parametar u sljedećem obliku: username: password@server:port. Server je naziv ili IP adresa ranjivog FTP servera. Kao i kod normalnog URL-a, možete zanemariti username:password, te ćete se u tom slučaju spojiti kao anonymous user i koriste se sljedeći parametri anonymous password:-wwwuser@. Broj porta i dvotočka ispred njega također mogu biti zanemarini, a u tom slučaju ćete se spojiti na standardni FTP port (21).

1997., kad je Nmap lansiran, ova ranjivost je bila široko rasprostranjena, ali do sad je uglavnom "pokrpana" na većini računala. Ipak, još uvijek postoji ranjivi serveri, pa nije loše pokušati i ovu opciju kad sve oostale zataje. Ukoliko je obilaženje vatrozida vaš cilj, skenirajte ciljanu mrežu za otvorenim portom 21 (ili bilo koji ftp servis, ako skenirate sve portove s otkrivanjem verzije programa - version detection), te nakon toga pokušajte ftp bounce scan. Nmap će vam reći da li je host ranjiv ili nije. Ukoliko samo pokušavate sakriti tragove, ne biste trebali (u stvari ne biste smjeli) skenirati samo hostove na ciljanoj mreži. No, prije nego nasumično počnete skenirati za ranjivim ftp serverima na internetu, imajte na umu da većina sysadmina neće cijeniti što im "iskorištavate" servere na taj način

Pomoću ove opcije možete odabrati koje portove ćete skenirati i na taj način obići defaultne postavke. Možete unijeti pojedinačne brojeve i/ili niz brojeva odvojenih minusom (npr. 1-1023).Ukoliko ž elite skenirati sve portove možete napisati samo parametar -p- i Nmap će skenirati sve portove od 1-65535. Port 0 je moguće skenirati jedino ako ga navedete. Kad je u pitanju IP protokol scan (-sO), opcija -p definira koji protokol želite skenirati (od 0-255).

Kad skenirate i TCP i UDP portove zajedno, možete navesti identifikator protokola na način da prije brojeva portova stavite identifikator T: za TCP porove ili U: za UDP portove. Parametar vrijedi sve dok ne navedete neki drugi. Npr. možete napisati -p U:53,111,137,T:21-25,80,139,8080. Na taj bi način skenirali UDP portove 53, 111 i 137, kao i TCP portove 21-25, 80, 139 i 8080. Imajte na umu da morate navesti parametar -sU i bar jedan TCP tip skeniranja (kao npr. -sS, -sF ili -sT) kako bi mogli istovremeno skenirati i TCP i UDP portove. Ukoliko niste naveli identifikator protokola, navedeni portovi će biti skenirani i po TCP i po UDP protokolu.

Ova opcija kaže Nmapu da skenira samo portove navedene u nmap-services datoteci, koja dolazi s Nmap-om. (ili protokol datoteke kad je u pitanju opcija -sO ) To je mnogo brže nego skeniranje svih 65535 portova. Kako navedeni popis ima preko 1200 TCP portova, razlika u brzini između ove opcije i defaultnog TCP scana (koji ima oko 1650 portova) nije dramatična. Razlika može biti osjetno velika ako koristite svoju nmap-services datoteku koristeći opciju --datadir

Defaultno, Nmap nasumično odabire potove koje skenira (osim nekih standardnih portova koji su stavljeni na početak zbog efikasnosti). To "miješanje" portova je u normalnim situacijama poželjno, ali pomoću ove opcije možete skenirati portove baš onim redosljedom kojim ste ih naveli.

Uključuje otkrivanje verzije, kao što je opisano gore. Kao zamjenu, možete koristiti opciju -A da bi istovremeno uključili OS detekciju i otkrivanje verzije servisa.

Nmap-ovo otkrivanje verzije servisa preskače port 9100, jer neki printeri jednostavno isprintaju sve što se pošalje na taj port, što rezultira s hrpom stranica na kojima su HTTP GET zahtjevi, binarni SSL zahtjevi isl. Ukoliko ipak želite koristiti i takve portove, možete to napraviti na način da maknete Exclude naredbu u nmap-service-probes datoteci ili jednostavno uključite opciju --allports, koja će ignorirati Exclude naredbu u nmap-services-probes.

Kad radite scan otkrivanja verzije (-sV), Nmap šalje seriju upita od kojih je svakom dodijeljen broj od 1 do 9. Oni upiti koji imaju niže brojeve u efikasni kod većine često korištenih servisa, dok su oni s višim brojevima rijetko korisni. Nivo nntenziteta skeniranja određuje koji upiti će biti korišteni. Što je veći broj, to je veća vjerovatnost da će servis biti ispravno identificiran. No, takvi skenovi traju duže. Intenzitet mora biti između 0 i 9. Preddefinirana vrijednost je 7. Ukoliko je upit registriran u nmap-service-probesports naredbi, bit će isproban bez obzira na nivo intenziteta. To garantira da će DNS upiti uvijek biti odrađeni na portu 53, SSL na portu 443 itd.

To je jednostavniji način pozivanja opcije --version-intensity 2. Lagani mod ubrzava skeniranje, ali je samim tim i manja vjerovatnost da će identificirati servis.

Zamjena za opciju --version-intensity 9. Isprobat će sve upite u bazi podataka

Nmap ispiše opširne debug informacije o tome što trenutno radi opcija otkrivanja verzije servisa. To je dio onoga što ćete dobiti opcijom --packet-trace.

Ova metoda radi u sprezi s različitim port scan metodama Nmap-a. Uzme sve TCP/UDP portove koji su identificirani kao otvoreni i preplavi ih sa SunRPC NULL naredbama pokušavajući ustanoviti da li su RPC portovi i ako jesu za koje programe rade. Stoga možete efikasno dobiti iste informacije kao i s naredbom rpcinfo -p, čak i kad je ciljani portmapper iza firewall-a (ili zaštićen TCP omotačima). Mamci trenutno NE rade s RPC skenom. To je automatski uključeno kao dio skeniranja verzije servisa (-sV). Budući da otkrivanje verzije servisa samo po sebi već ima uključenu ovu opciju, -sR se rijetko koristi.

Ova opcije uključi otkrivanje OS-a kako je opisano u prethodnom odlomku. Isto tak omožete koristiti opciju -A da istovremeno uključite otkrivanje OS-a i verzije

Otkrivanje OS-a je mnogo učinkovitije ako postoji bar jedan otvoren i zatvoren port. Ukoliko uključite ovu opciju, Nmap neće niti pokušati raditi otkrivanje OS-a na hostovima koji nisu zadovoljili ovaj kriterij. To vam može uštedjeti mnogo vremena, pogotovo kod skeniranja s opcijom -P0 kad koristite mnogo ciljanih računala. Ovu opciju možete koristiti samo su kombinaciji s opcijama -O ili -A.

Ukoliko Nmap nije našao idealan rezultat, ponekad ponudi najbliži rezultat koji bi mogao biti. Ukoliko odaberete neku od ovih opcija, Nmap će “pogađati agresivnije”.

Nmap ima mogućnost skeniranja više hostova paralelno. To radi na način da podijeli adresni prostor ciljanih računala u grupe i onda skenira grupu po grupu. U principu ispada da su veće grupe učinkovitije. Nedostatak je taj š to rezultati ne mogu biti prikazani dok cijela grupa nije odskenirana do kraja. Dakle, ako je Nmap krenuo skenirati grupu od 50 računala, korisnik nrćr vidjeti nikakve rezultate (osim onih koje ispisuje opcija -v) dok svih 50 hostova nije odskenirano.

Defaultno Nmap radi kompromis. Počinje s grupom od 5 hostova, tako da se prvi rezultati brzo pojave na ekranu, a nakon toga poveća veličinu grupe na 1024. Točan broj ovisi o uključenim opcijama. Zbog povećane efikasnosti Nmap koristi veće grupe za UDP skenove, a manje za TCP skenove.

Kad definirate maksimalnu veličinu grupe pomoću opcije --max-hostgroup, Nmap je neće nikad premašiti. Ukoliko pak specificirate minimalnu veličinu grupe s --min-hostgroup, Nmap će pokušati zadržati veličinu grupe iznad tog nivoa. Naravno, ukoliko broj hostova koji su ostali za skeniranje bude manji od minimalne grupa Nmap će normalno odraditi svoj posao. Obje opcije možete koristiti istovremeno kako bi veličinu grupe zadržali u željenim okvirima, ali to je rijetko potrebno.

Primarna upotrenba ovih opcija je navođenje što veće minimalne veličine grupe kako bi skenovi brže odradili svoj posao. Najčeđći odabir je 256, kako bi skeniranje mreže išlo u odsječcima C klase. Za skenove u kojima se skenira mnogo portova, povećanje tog broja iznad 256 će rijetko pomoći. Ukoliko pak skenirate samo nekoliko portova, veličina grupe od 2048 ili više, može biti od pomoći.

Ove opcije upravljaju brojem sondi (engl. probe) koje mogu biti poslane po grupi hostova. Koriste se za skeniranje portova i otkrivanje hostova. Defaultno Nmap svaki put izračuna idealni paralelizam vezano uz mrežne performanse, a mijenja ga tijekom skena, ovisno o ujetima. Ukoliko dolazi do odbačenih paketa, Nmap uspori tj. šalje manje sondi. Broj sondi polako raste ako mreža daje naznaku da može prihvatiti više od trenutnog broja. Ove opcije postavljaju minimalnu i maksimalnu granicu. Defaultno paralelizam može pasti na 1 ako je mreža nepouzdana ili narasti na nekoliko stotina, ako imamo idealne uvjete.

Najčešći način upotrebe je da se podesi --min-parallelism na broj veći od 1 kako bi se ubrzalo skeniranje sporijih hostova i mreža. To je ujedno i riskantna opcija, jer ako podesite prevelik broj, utjecat ćete na točnost skena. Isto tako, ukolik opodesite ovu opciju, sprječavate Nmap da dinamički upravlja paralelizmom vezano uz stvarne uvjete na mreži. Broj 10 ima smisla, ali osobno podešavam tu vrijednost kad nemam ništa drugo na rapolaganju.

Opcija --max-parallelism stavite na 1 ukoliko želite spriječiti Nmap da koristi paralelizam, tj. želite da šalje samo jednu po jednu sondu.To može biti korisno u kombinaciji s opcijom --scan-delay (objasnit ćemo je kasnije), mada ta opcija sama po sebi služi svrsi dovoljno dobro.

Nmap pazi na vrijeme isteka da bi mogao ustanoviti koliko dugo će čekati na odgovor sonde prije nego odustane ili ponovno pokuša poslati istu sondu. To se izračunava na osnovu prethodnih sondi i vremenskog odaziva koji su imale. Ukoliko se mrežno kašnjenje pokaže značajnim i promjenjivim, vrijeme isteka može narasti i na nekoliko sekundi. Također počinje na konzervativnom (visokom) nivou i takvo će ostati u slučaju da Nmap skenira hostove koji ne odgovaraju.

Ove opcije primaju vrijednost u milisekundama, ali vi možete navesti vrijeme u sekundama, minutama ili satima na način da stavite opciju s, m ili h. Navođenje nižeg --max-rtt-timeout i --initial-rtt-timeout od defaultnog može osjetno skratiti vrijeme potrebno za skeniranje. To je posebno vidljivo kod (-P0) skenova i skenova prema jako filtriranim mrežama. Ipak, nemojte biti preagresivni, jer vam u tom slučaju skeniranje može i dulje potrajati, jer će Nmap ponovno slati sonde, a odgovr na prethodne je možda na putu nazad.

Ukoliko su svi hostovi na lokalnoj mreži, 100ms je razumna vrijednost za --max-rtt-timeout _timeout. Ukoliko postoje ruteri između Nmapa i hostova, najprije pingajte hosta s ICMP ping alatom ili s naprednijim alatom poput Hping2 koji ima veće mogućnosti proći kroz vatrozid. Pogledajte koja je srednja vrijednost vremena portebnog da se paket vrati za 10-tak paketa. Tu vrijednost pomnožite s 2 za --initial-rtt-timeout i s 3 ili 4 za --max-rtt-timeout. Osobno ne postavljam maksimalni rtt ispod 100ms, bez obzira na vrijednosti koje dobijem pinganjem, niti stavljam više od 1000ms.

--min-rtt-timeout je rijetko korištena opcija koja može biti korisna kod jako nepouzdanih mrež a na kojima su čak i Nmap-ove defaultne postavke preagresivne. Kako Nmap spušta vrijeme isteka na minimum tek kad zaključi da je mreža pouzdana, ovo bi trebalo prijeviti kao bug na nmap-dev mailing listu.

Kad Nmap ne dobije odgovor na sondu koja skenira port, to može značiti da je port filtriran ili to da je sonda ili odgovor na nju izgubljen na mreži. Isto tako je moguće da ciljani host ima podešenu granicu na količinu paketa na koje odgovara, pa je samo privremeno blokiran odgovor. Kako bi bio siuguran o čemiu je riječ, Nmap ponovno šalje sonde na koje nije dobio odgovor. Ukoliko ustanovi da je mreža nepouzdana, može se dogoditi da pošalje sondu još mnogo puta prije nego odustane. Ovo je opcija koja daje točnije rezultate, ali isto tako i usporava postupak skeniranja. Kad je brzina skeniranja ključna, možete koristiti ovu opciju kako bi ograničili broj ponovnih slanja sondi. Čak možete navesti i --max-retries 0 kako bi u potunosti spriječili ponovno slanje, makar je to rijetko preporučljivo.

Defaultna postavka (bez -T predloška) je 10 ponovnih slanja. Ukoliko se mreža pokaže pouzdanom i ciljani hostovi ne ograničavaju skeniranje, Nmap će napraviti samo jedno ponovno slanje. Gledano iz tog kuta, na većinu ciljanih računala ne utječe ako stavite --max-retries na nizak broj poput 3. To je vrijednost koja može mnogostruko ubrzati skeniranje sporih hostova (onih koji ne dozvoljavaju mnogo port skenova s jedne IP adrese, nego ih jednostavno blokiraju). Istina je da obično izgubite neke informacija ako Nmap prerano odustane od hosta, ali i to je bolje nego ostaviti --host-timeout da istekne i izgibiti sve informacije o ciljanom hostu.

Skeniranje nekih hostova jednostavno traje jako dugo. To može biti zbog lošeg mrežnog hardvera ili softvera, ograničavanju količine paketa ili restriktivnih vatrozida. Nekoliko posto sporih hostova, mogu “pojesti” većinu vremena koje je potrebno za skeniranje. Ponekad je najbolje odustati od skeniranja takvih hostova kako bi stvar brže završila. To možete napraviti navođenjem parametra --host-timeout s brojem milisekundi koliko ste voljni čekati odgovor. Možete staviti i s, m ili h kako bi naveli sekunde, minute i sate. Osobno obično stavim 30m kako bih se osigurao da Nmap ne troši više od 30m vremena po hostu. Imajte na umu da će Nmap za to vrijeme skenirati i ostale hostove, tako da to nije u potpunosti izgubljeno vrijeme. Host koji je dosegao vrijeme isteka je preskočen i z anjega nije ispisan nikakav rezultat poput port tabele, OS detekcije ili detekcije verzija.

Ova opcija prisiljava Nmap da pričeka barem navedeno vrijeme u milisekundama prije nego pošalje iduću sondu prema tom hostu. Kao i kod većine drugih opcija koje imaju veze s vremenom, možete navesti s, m ili h da bi definirali kašnjenje u sekundama, minutama ili satima. To je itekako korisno kod računala koja imaju upaljen "rate limiting". Solaris računala (između ostalih) će na UDP sken sonde odgovarati samo s jednom ICMP porukom po sekundi. Ako Nmap šalje UDP pakete češće od 1 sekunde, ti su paketa jednostavno uludo bačeni. Opcija --scan-delay od 1s će zadržati Nmap u sporom tempu. Nmap pokušava ustanoviti koji je "rate limit" podešen na jostu i prilagođava sken ovisno o tome, ali neće škoditi ako ga unaprijed definirate za hostove za koje ste sigurni da će se tako ponašati.

Kad Nmap podesi sken shodno tome, dolazi do dramatičnog usporavanja. --max_scan-delay opcija definira najveće kašnjanje koje će Nmap dozvoliti. Ukoliko podesite ovu opciju na premalu vrijednost, doći će do uzaludnog (prečestog) slanja paketa i samim tim promašenih otvorenih portova ako ciljani host ima uključen “ rate limiting”.

Još jedno način korištenja opcije --scan-delay je da se izbjegnu intrusion detection i intrusion prevention (IDS/IPS) sustavi, koji su bazirani na zadanoj vrijednosti (engl. treshold).

Iako su do sad navedene opcije snažne i efikasne, većini ljudi su nerazumljive i zbunjujuće. Uz to, odabrati prave vrijednosti ponekad može potrajati duže od skena koji želite optimizirati. Zbog toga Vam Nmap nudi jednostavniji pristup, korištenjem 6 preddefiniranih predložaka. Možete ih navesti korištenjem -T opcije s brojevima od 0-5 ili njihovim imenima.Nazivi predložaka su: paranoidno (engl. paranoid) (0), skriven (engl. sneaky) (1), pristojan (eng. polite) (2), normalan (engl. normal) (3), agresivan (engl. aggressive) (4) i lud (engl. insane) (5). Prva dva su za obilaženje IDS sustava. Predložak pristojan usporava skeniranje kako bi što je moguće manje opteretio mrežne resurse i računalo koje skenirate. Normalni mod je defaultna postavka i postavljanje opcije -T3 zapravo ne uvodi nikakve promjene. Agresivni mod ubrzava skeniranje pod pretpostavkom da ste na poprilično brzoj i pouzdanoj mreži. Na kraju "ludi" mod pretpostavlja da ste na posebno brzoj mreži i da ste spremni žrtvovati točnost rezultata kako bi dobili na brzini.

Navedeni predlošci omogućavaju korisnicima da navedu koliko agresivni žele biti, ostavljajući Nmap-u da odabere točne vrijednosti. Predlošci također rade neka manja podešavanja brzine za koja trenutno ne postoje drugi načini. Npr. -T4 sprječava da dinamičko kašnjenje skeniranja prijeđe 10ms za TCP portove, dok -T5 drži tu vrijednost na 5ms. Predlođke možete kombinirati s finijim kontrolama, sve dok je template naveden prvi inače će vrijednosti iz predloška nadjačati one koje ste naveli. Predlažem korisštenje opcije -T4 kod skeniranja modernih i pouzdanih mreža. Ostavite tu opciju na početku komandne linije čak i kad koristite neke finije naredbe kako bi imali koristi od dodatnih optimizacija koje predložak donosi.

Ukoliko ste na pristojnoj broadband ili eternet konekciji, predlažem korištenje opcije -T4. Neki ljudi vole -T5, mada je preagresoivan za moj ukus. Isto tako ljudi ponekad stave -T2 misleći da je manja vjerovatnost da će tako srušiti host ili se inače smatraju pristojnima. No oni u stvari ne razumiju koliko je opcije -T pristojno u stvari spora. Ovaj način skeniranja može potrajati i do 10 puta duže nego defaultni.Padovi računala i problemi s bandwithom su rijetki s korištenjem defaultne opcije -T3, pa je normalno preporučam opreznim skenerima.Izbjegavanje otkrivanja verzije je u svakom slučaju efikasnije u pokušaju rješevanja tih problema nego igranje s vremenima odaziva.

Iako su opcije -T0 i -T1 korisne u izbjegavanju otkrivanja od strane IDS sustava, skeniranje tisuću portova će trajati jaaaako dugo. Kod takcih skenova je možda bolje direktno navesti vremena odaziva nego se pouzdati u preddefinirane vrijednosti opcija -T0 i -T1.

Glavni efekt korištenja opcije T0 je taj da su skenovi serijski (skenira se port po port) i nakon odskeniranog porta čeka 5 minuta prije nego će poslati iduću sondu.T1 i T2 su slični s tim da T1 čeka 15 sekundi između sondi, dok T2 čeka 0.4 sekunde između sondi. T3 je defaultna postavka koja uključuje paralilizam (skenirano je više portova istovremeno). Opcije T3 je isto kao i --max-rtt-timeout 1250 --initial-rtt-timeout 500 --max-retries 6, te podešava maksimalno TCP kašnjenje na 10ms. Opcija T5 je isto kao i --max-rtt-timeout 300 --min_rtt_timeout 50 --initial-rtt-timeout 250 --max-retries 2 --host-timeout 900000 kao i postavljanje maksimalnog TCP sken kaš njenja na 5ms.

-f opcija prisiljava pokrenuti sken (uključujući i ping sken) da koristi male fragmente IP paketa. Ideja se sastoji od toga da zaglavlje TCP paketa prelomi na više paketa kako bi paket filterima, IDS-ovima i drugim dosadnjakovićima bilo teže otkriti što radite. Budite pažljivi s tim! Neki programi imaju problema u radu s takvim malim paketima. Jedan stari sniffer imenom Sniffit, je automatski pukao kad bi primio prvi fragment. Nakon što navedete ovu opciju jednom, Nmap podijeli pakete u 8 bytova ili manje. Tako će 20 bytno TCP zaglavlje biti podijeljeno u 3 paketa, dva po 8 bytova i jedan od 4. Imajte na umu da svaki od tih paketa koje smo prelomili dobiva novo zaglavlje, koje nema nikakve veze s originalnim. Navedite -f još jednom i Nmap će koristiti 16 bytova po fragmentu (smanjujući broj fragmenata). Isto tako možete definirati bilo koju željenu veličinu korištenjem --mtu opcije. Ukoliko koristite --mtu opciju nemojte koristiti i -f opciju. Fragment mora biti višekratnik broja 8. Iako fragmenti neće proći pored paet filtera i vatrozida koji skupljaju se fragmente kako bi vidjeli što je u originalnom paketu, popout opcije CONFIG_IP_ALWAYS_DEFRAG u linux jezgri operativnog sustava, činjenica je da si neke mreže ne mogu dozvoliti udar na performanse koji ta opcija ima, pa je stoga na njima isključena. Drugi pak sustavi ne mogu imati upaljnu tu opciju, jer fragmenti mogu doći u njihovu mrežu drugom rutom. Neki sustavi defragmentiraju izlazne pakete u samoj jezgri, poput linuxa koji ima iptables s upaljenim modulom praćenja konekcije. Pokrenite sken dok je upaljen snifer poput ethereal-a kako bi se osigurali da su odlazni paketi fragmentirani. Ukoliko vaš OS radi probleme (kao što smo naveli malo prije kod linuxa i iptables-a), pokušajte slati sirove eternet frame-ove opcijom --send-eth.

Ovaj način skeniranja učini to da na hostu koji skenirate izgleda kao da ga skeniraju i sustavi koje ste stavili u mamce. Tako će IDS navesti 5- port skenova s jedne IP adrese i tako za sve mamce koje ste naveli i za vas. Samim tim neće znati tko je stvarno skenirao mrežu, a tko je bio nevina žrtva (mamac). Ovo može biti eliminirano traženjem ruterskog puta (engl. router path tracing), odbacivanja odgovora (engl. response-dropping) i nekim drugim aktivnim mehanizmima, ali je ipak efikasna tehnika za sakrivanj IP adrese.

Odvojite svaki host mamac sa zarezimaa možete opcionalno navesti i ME (što predstavlja vašu IP adresu), kako bi bila pozicionirana baš na onom mjestu u skeniranju na kojem je želite. Ako postavite ME na 6. mjesto ili kasnije, neki uobičajeni detektori port skenova (poput alata "scanlogd" firme Solar Designer's) uopće neće pokazati Vašu IP adresu. Ukoliko ne kkoristite ME opciju, Nmap će staviti vašu IP adresu na proizvoljno mjesto.

Imajte na umu da hostovi koje navodite kao mamce moraju biti upaljeni, jer ćete inače slučajno napasti host koji skenirate Syn flood napadom. Isto tako poprilično je lako ustanoviti tko vas skenira ako samo jedan host od navedenih uistinu postoji na mreži. Možete koristiti IP adrese umjesto imena (kako vas mamci ne bi vidjeli u svojim name server logovima).

Mamci se koriste u inicijalnom ping skenu (korištenjem ICMP, SYN, ACK ili bilo kojeg drugog načina) kao i za trajanja stvarnog skena portova. Mamci se također koriste i kod udaljenog otkrivanja operativnog sustava (-O). Mamci NE rade s otkrivanjem verzije ili TCP connect() skena.

Činjenica je da će korištenje previše mamaca usporiti skeniranje i potencijalno ga učiniti manje točnim. Isto tako, neki ISP-ovi će filtrirati lažirane pakete, ali većina ih ne zabranjuje.

U nekim situacijama Nmap neće moći ustanoviti vašu ishodišnu IP adresu (Nmap će vam reći ako dođe do toga). U tom slučaju koristite opciju -S s IP adresom mrežnog adaptera preko kojeg želite poslati paket.

Još jedna mogućnost korištenja ove opcije je lažirati sken kako bi ciljano računalo mislilo da ga skenira netko drugi. Zamislite firmu koju konstantno skenira konkurencija! -e opcija j eobično potrebna za ovu namjenu i -P0 je također preporučeno.

Ova opcija kaže Nmap-u koju mrežnu karticu da koristi za slanje i primanje paketa. Nmap bi to trebao otkriti automatski, a sam će vam reći ako to ne uspije.

Iznenađujuće česta greška je samo vjerovanje prometu koji dolazi s određenog porta. Jednostavno je shvatiti odakle to dolazi. Administrator podesi novi novcati vatrozid i najednom je obasut pritužbama korisnika kako su im aplikacije prestale raditi. Čak štoviše, možda je prestao raditi i DNS, jer UDP DNS odgovori s vanjskih servera više ne mogu ući u mrežu. FTP je još jedan dobar primjer. Kod aktivnih FTP prijenosa, FTP pokuša uspostaviti vezu nazad prema klijentu da bi poslao zatraženu datoteku.

Postoje sigurna rješenja tih problema, često u obliku proxy-a na aplikacijskom nivou ili modula na vatrozidu koji parsaju protokol. Nažalost postoje i lakša, manje sigurna rješenja. Vidjevši da DNS odgovori dolaze s porta 53 i aktivni FTP s porta 20, mnogi su administratori pali u zamku jednostavno dozvoljavajući ulazni promet s tih portova. Obično pretpostavljaju da napadači neće uočiti i iskoristiti takve rupe u vatrozidu. U nekim slučajevima administratori smatraju to rješenje kao privremenu zakrpu, dok ne implementiraju bolje rješenje, a onda zaborave na to.

U te zamke ne padaju samo preopterećeni mrežni administratori. Mnogo uređaja je isporučeno s takvim nesigurnim pravilima. Čak je i Microsoft bio kriv. IPSec filter koji dolazi s Windows 2000 i s WIndows XP OS-om ima implicitno pravilo koje dozvoljava sav TCP i UDP promet s porta 88 (Kerberos). Još jedan dobro poznati primjer je ZOne Alarm osobni vatrozid, koji je do verzije 2.1.25 dozvoljavao bilo koje dolazne UDP pakete sa ishodišnog porta 53 (DNS) i 67 (DHCP).

Nmap nudi opcije -g i --source-port (iste su) kako bi iskoristili ovakve slabosti. Jednostavno navedite broj porta i Nmap će ga koristiti kao ishodišni port gdje je to moguće. Nmap mora koristiti različite portove kako bi neki testovi otkrivanja OS-a radili ispravno,a DNS zahtjevi ignoriraju opciju --source-port, jer se kod toga Nmap oslanja na sistemske biblioteke. Većina TCP skenova uključujući i SYN sken podržava ove opcije u potpunosti isto kao i UDP sken.

U normalnim situacijama Nmap šalje minimalističke pakete koji se sastoje samo od zaglavlja. Tako da su Nmap-ovi TCP paketu u načelu veličine 40 bytova, a ICMP paketi 28 bytova. Ova opcija kaže Nmap-u da doda određenu količinu proizvoljnih bytova u paket koji šalje. Paketi koje koristi otkrivanje OS-a (-O) nisu zahvaćeni ovom opcijom, dok većina ping skenova i portskenova je. To usporava skeniranje, ali ga isto tako čini manje sumnjivim.

Podešava polje time-to-live i IPv4 paketima na zadanu vrijednost.

Ova opcija kaže Nmap-u da pomiješa svaku grupu od 8096 hostova prije nego ih počne skenirati. To može učiniti skeniranje manje očitim za većinu sustava za nadgledanje mreže, pogotovo kad ovu opciju kombinirate sa sporim vremenima kašnjenja (engl. timing options). Ukoliko želite pomiješati veće grupe, povećajte PING_GROUP_SZ u nmap.h biblioteci i ponovno kompajlirajte Nmap. Alternativno rješenje je da kreirate listu ciljanih IP adresa s list skenom (-sL -n -oN naziv datoteke), pomiješate je s perl skriptom i onda dodate tu listu Nmap-u s opcijom -iL.

Ova opcija zatraži Nmap da koristi navedenu MAC adresu za sve ethernet frame-ove koje pošalje. Ova opcija podrazumijeva --send-eth opciju kako bi osigurala da Nmap uistinu šalje pakete na nivou etherneta. MAC adresa može imati nekoliko formata. Ukoliko je string “0”, Nmap će sam odabrtati proizvoljnu MAC adresu za trajanje sesije. Ukoliko je zadani string sačinjen od parnog broja hex znamenaka (gdje su parovi opcionalno odvojenih dvotočkom), Nmap će korisiti tu MAC adresu. Ako je upisano manje od 12 znamenaka, Nmap će ostatak nadopuniti s proizvoljnim vrijednostima. Ako nije navedena 0 niti hex string, Nmap pregleda datoteku nmap-mac-prefixes tražeći naziv proivođača koji sadrži navedeni string (case sensitive). Ako se nešto poklopi, Nmap koristi OUI (3 bytni prefix) proizvođača, a ostatak dopuni proizvoljno. Ispravni --spoof-mac argumenti su npr. Apple, 0, 01:02:03:04:05:06, deadbeefcafe, 0020F2, and Cisco.

Ova opcija traži od Nmap-a da koristi neispravne TCP i UDP checksume za pakete koje šalje na ciljano računalo. Kako skoro svaki IP stack odbacuje takve pakete, svaki odgovor koji dobijete najvjerovatnie dolazi od vatrozida ili IDS sustava koji nisu provjeravali checksum. Za više detalja o ovoj tehnici, pogledajte: http://nmap.org/p60-12.txt.

Zahtjeva da normalni izvještaj bude spremljen u navedeno ime. Kao što je opisano gore u tekstu, to se malo razlikuje od interactivnog izvještaja.

XML izvještaj će biti pohranjen u navedenu datoteku. Nmap ima i definiciju tipa dokumenta (engl Document Type Definition) kratica: DTD koja dozvoljava XML parserima da provjere Nmap-ov XML izvještaj. Iako je primarno namijenjeno za programsko korištenje, može pomoći i ljudima da interpretiraju Nmap-ov XML izvještaj. DTD definira ispravne elemente formata i često navodi atribute i vrijednosti koje mogu poprimiti. Najsvježija verija je uvijek dostupna na: http://www.insecure.org/nmap/data/nmap.dtd.

XML nudi stabilan format koji je lako čitljiv od strane programa. Besplatni XML parseri su dostupni za većinu kompjutorskih jezika, uključujući C/C++, Perl, Python i Java-u. Čak postoje i poveznice za većinu tih jezika koje omogućuju direktno interpretiranje Nmap-ovih izvještaja. Primjeri su: Nmap::Scanner[9] i Nmap::Parser[10] u Perlu i CPAN-u. U većini slučajeva kad neka ozbiljnija aplikacija komunicira s Nmap-om, XML je željeni format.

XML izvještaj se poziva na XSL stilove, koji mogu biti korišteni za formatiranje rezultata u HTML. Najjednostavniji način je da jednostavno učitate XML izvještaj u web preglednik poput firefox-a ili IE-a. Defaultno će to raditi samo na računalu nakojem ste pokrenuli nmap (ili na računalu koje je slično konfigurirano), jer je nmap.xsl hardkodiran. Koristite opciju --webxml ili --stylesheet kako bi kreirali prenosive XML datoteke koje prikazuju podatke u HTML-u na bilo kojem računalu spojenom na web.

Script kiddie izvještaj je poput interaktivnog s tim d je naknadno obrađen kako bi bolje odgovarao l33t HaXXorZ koji je prije pazio na Nmap zbog njegovog konstantnog pisanja velikih slova i spelinga. Osobe koje ne razumiju humor (prije nego me počnu napadati), trebale bi shvatiti da ova opcija tu da bi ismijavala script kiddie-je, a ne da bi im “pomagala”.

Ovaj format zvještaja je obrađen zadnji jer nije previše popularan. XML je mnogo moćniji i odgovara većini iskusnih korisnika. XML je format za koji postoji hrpa izvrsnih parsera, dok je grepabilni izvještaj moj osobni mali hack. XML je proširiv i podržava nove stvari koje budu ugrađene u Nmap, dok je to često ispušteno u grepabilnom izvještaju, jer nema mjesta za njih.

No ipak, grepabilni izvještaj je poprilično popularan. To je jednostavni format koji prikazuje svakog hosta na jednoj liniji i može ga se lako pretraživati standardnim UNIX alatima, poput grep-a, awk-a, cut-a, sed-a, diff-a i Perl-a. Čak ga i ja koristim za jednokratne testove iz komandne linije. Pronaći sve hostove koji imaju otvoren ssh port ili se na njima vrti Solaris je vrlo lako pomoću grep naredbe, a to pak može biti poslano awk ili cut naredbi da bi se prikazala željena polja.

Grepabilni izvještaj sastoji se od komentara (linija koje počinju s pound znakom (#)) i ciljanih linija. Ciljana linija sadrži kombinaciju od 6 imenovanih polja, odvojenih tabovima i iza njih dolazi dvotočka. Polja su: Host, Ports, Protocols, Ignored State, OS, Seq Index, IPID, and Status.

Najvažnije od tih polja je obično Ports, koje daje datalje o svakom zanimljivom portu. To je zarezom odvojena lista portova. Svaki zapis o portu predstavlja jedan zanimljivi port i ima oblik sedam podpolja odvojenih slash znakom (/). Podpolja su: Port number, State, Protocol, Owner, Service, SunRPC info, and Version info.

Kao i kod XML formata, više informacija možete naći na sljedećem linku: http://www.unspecific.com/nmap-oG-output.

Radi jednostavnosti, možete navesti opciju -oA basename, kako bi spremili rezultate u normalnom, XML i grepabilnom formatu odjednom. spremljeni su u datoteke imanom basename.nmap, basename.xml i basename.gnmap. Kao i kod većine programa možete staviti prefiks ispred naziva datoteke kako bi je spremili u željeni direktorij, kao npr. ~/nmaplogs/foocorp/ na UNIX-u ili c:\hacking\sco na Windows platformi.

Povećava nivo količine prikazanih informacija, te Nmap prikazuje više informacija o tekućem sken procesu. Otvoreni portovi su prikazani odmah čim su otkrivani i Nmap prikazuje procjenu koliko vremena mu treba za završetak posla ako procijeni da će sken trajati više od nekoliko minuta. Ukoliko želite još više informacija, upišite ga dvaput. Korištenje -v opcije više od dva puta nema nikakav učinak.

Većina promjena koje se dobiju korištenjem ove opcije utječu na normalni i script kiddie izvještaj. Ostali izvještaji su namijenjeni za automatiziranu obradu, pa Nmap u njima može navesti dodatne informacije bez suvišnog opterećivanja korisnika. Ipak, postoji nekoliko promjena u ostalim modovima gdje veličinu izvještaja možete osjetno smanjiti ne navodeći neke detalje. Npr. komentirana linija u gerepabilnom formatu, koja daje listu svih skeniranih portova isprintana je samo u verose modu, jer može biti poprilično velika.

Čak i kad verbose mod ne daje dovoljno informacija, debuging Vam stoji na raspolaganju, kako bi vas preplavio s još više podataka! Kao i kod opcje verbose (-v), uključujete ga s opcijom (-d), a sam nivo debugiranja možete povećati navođenjem opcije više puta. Čak možete navesti nivo debugiranja i navođenjem brojke nakon opcije (-d). Npr. (-d9) podešava nivo debugiranja 9. To je najviši mogući nivo i kao rezultat će dazi tisuće linija osim ako ste pokrenuli jako jednostavan sken s par ciljeva i portova.

Debuging izvještaj je koristan kad sumnjate da u Nmap-u postoji greška ili ako ste jednostavno zbunjeni oko toga što Nmap radi i zašto. Kako je ova opcija najviše namjenjena developerima, debug linije nisu uvijek samoobjaš njavajuće. Možete dobiti nešto poput: Timeout vals: Timeout vals: srtt: -1 rttvar: -1 to: 1000000 delta 14987 ==> srtt: 14987 rttvar: 14987 to: 100000. Ukoliko ne razumijete liniju, jedini smjer kojim možete nastaviti je da je ignorirate, potražite u izvornom kodu programa ili zatražite pomoć na razvojnoj listi (nmap-dev). Neke linije su samoobjašnjavajuće, ali poruke postaju sve čudnije što je nivo debugiranja veći.

Nmap ispiše informaciju o svakom poslanom i primljenom paketu. Ovo se najčešće koristi za debugiranje, ali je isto tako dobar način za nove korisnike da saznaju što Nmap radi ispod haube. Kako bi izbjegli ispisivanje tisuća linija, odaberite ograničeni broj portova koje skenirate, npr. -p20-30. Ako Vas pak zanima samo što radi podsustav otkrivanja verzije, radije koristite opciju --version-trace.

Ispiše popis mrežnih adaptera i ruta kako ih vidi Nmap. To je korisno u debugiranju problema s rutanjem ili krivog prepoznavanja uređaja (kao kad recimo Nmap tretira PPP konekciju kao ethernet).

Kad navedete naziv datoteke nakon opcija poput -oX ili -oN, datoteka istog imena je prepisan aako postoji. Ukoliko želite zadržati sadržaj postojeće datoteke i u njega dodati nove rezultate, navedite --append-output opciju. Svie navedene datoteke u tom pokretanju Nmap-a će biti sačuvane i u njoh će biti dodani novi podaci. To ne radi dobro s XML datotekama (-oX), jer tako dobivena datoteka neće biti ispravna dok je ručno ne prepravite.

Neka temeljita Nmap skeniranja mogu potrajati i danima. Takvi skenovi ne uspiju uvijek odraditi posao do kraja. Zabrane mogu spriječiti Nmap da radi tijekom radnih sati, mreža može pasti, računalo na kojem je pokrenut Nmap može biti resetirano (planski ili neplanski) ili se čak sam Nmap može srušiti. Čak i osoba koja je pokrenula Nmap sken može biti ta koja će ga prekinuti korištenjem tipaka ctrl-C. Ponovno pokretanje cijelog skena nije isplativo. Na sreću, ukoliko ste spremali normalne (-oN) ili grepabilne (-oG) logove, možete zatraž iti Nmap da nastavi skeniranje tamo gdje je stalo. Jednostavno navedite opciju --resume i proslijedite naziv datoteke normalnom ili grepabilnom načinu skeniranja. Nisu dozvoljeni nikakvi drugi argumenti, jer će Nmap pretražiti postojeću datoteku i koristiti iste opcije koje je koristio i prije. jednostavno pozovite Nmap: nmap --resumelogfilename. Nmap će dodati nove rezultate u postojeću datoteku. Nastavljanje ne podržava XML izvještaje, jer bi spajanje dvije datoteke u jednu ispravnu bilo prekomplicirano.

Nmap dolazi s XSL stilom nazvanim nmap.xsl koji je namijenjen za gledanje ili prevođenje XML izvještaja u HTML. XML izvještaj sadrži xml-stylesheet naredbu koja pokazuje na nmap.xml datoteku gdje je inicijalno instalitrana od Nmap-a (ili u trenutni direktorij u kojem je pokrenut Nmap kad je u pitanju Windows OS). Jednostavno otvorite Nmap-ov XML izvještaj u neki noviji web preglednik i on bi trebao dohvatiti nmap.xsl i iskoristiti ga za prikaz rezultata. Ukoliko ž elite koristiti neki drugi stil, navedite ga kao argument opciji --stylesheet. Morate navesti kompletnu putanju do njega ili URL. Npr. --stylesheet --stylesheet http://www.insecure.org/nmap/data/nmap.xsl. Ova naredba kaže pregledniku da učita zadnju verziju stila s isecure.org. Opcija --webxml čini isto to bez potrebe pretjeranog pisanja i pamćenja linka. Učitavanje XSL stila sa stranica insecure.org omogućava gledanje rezultata na jednostavniji način čak i računalima koja nemaju instaliran Nmap (a samim tim i nmap.xsl). Tako da je URL najčešće i korisniji, no, nmap.xsl-a koji se nalazi na datotečnom sustavu koristi se ukoliko želite imati više privatnosti.

Ovo je jednostavno kratica za --stylesheet http://www.insecure.org/nmap/data/nmap.xsl .

Ukoliko ne želite da Nmap poveže XSL stil s XML-om, odaberite ovu opciju. U tom slučaju se ne koristi naredba xml-stylesheet

Od 2002. godine, Nmap nudi i podršku za IPv6 svojih najpopularnijih svojstava. Točnije, ping scan ( samo TCP), connect() scan i otkrivanje verzije podržavaju IPv6. Sintaksa je jednaka osim što dodate opciju -6. Naravno, morate koristiti IPv6 sintaksu IP adrese ako navedete IP Adresu,a ne naziv hosta. Adresa može izgledati kao 3ffe:7501:4819:2000:210:f3ff:fe03:14d0, pa je stoga preporučeno korištenje host imena. Izvještaj izgleda isto osim što je na liniji “ zanimljivih portova” IPv6 IP adresa.

Iako IPv6 nije pregazila svijet ipak se poprilično koristi u nekim zemljama (osobito Azijskim), a i većina modernih OS-ova ima ugrađenu podršku. Da bi mogli koristiti Nmap s IPv6 protokolom i ciljano računalo i vaše računalo moraju biti podešeni za korištenje IPv6. Ukoliko vaš ISP (poput većine drugih) ne dodjeljuje IPv6 IP adrese, postoje oni koji nude besplatno IPv6 tuneliranje, što poprilično dobro radi s Nmap-om. Jedan od boljih davatelja takvih usluga je BT Exact. Također sam koristio i usluge tvrtke Hurricane Electric http://ipv6tb.he.net/. 6to4 tuneli su još jedan popularan besplatan pristup.

OVa opcija omogućuje dodatne napredne i agresivne opcije. Još uvijek nisam u potpunosti odlučio na š to će se sve odnositi. Trenutno ova opcija omogućuje OS detekciju (-O) i skeniranje verzije (-sV). U budućnosti mogu biti dodane nove mogućnosti. Poanta je u tome da se ljudima omogući pristojan set scan opcija bez potrebe za pamćenjem velikog broja zastavica (engl. flag). Ova opcija samo uključuje navedene stvari bez podešavanja vremena odaziva (engl. timing) (poput -T4) ili verbose opcija (-v) kojU najvjerovatnije također želite navesti.

Nmap dohvaća neke podatke tijekom izvršavanja programa iz datoteka: nmap-service-probes, nmap-services, nmap-protocols, nmap-rpc, nmap-mac-prefixes, and nmap-os-fingerprints. Najprije ih traži u direktoriju navedenom u --datadir opciji (ako postoji). Sve datoteke koje se ne nalaze u navedenom direktoriju potražit će u direktoriju navedenom u NMAPDIR varijabli. Nakon toga je na redu ~/.nmap za stvarne i efektivne UID-e (samo kod POSIX sustava) ili lokacija Nmap izvršne datoteke (samo kod Win32 sustava), te na kraju u kompajliranoj lokaciji poput /usr/local/share/nmap ili /usr/share/nmap. Kao posljednju đansu, Nmap će potražiti u tekućem direktoriju.

Zatraži Nmap da šalje pakete na sirovom (raw) ethernet (data link) sloju umjesto na višem IP (mrež nom) sloju. Defaultno, Nmap odabire koja je opcija bolja za platformu na kojoj je pokrenut. Sirove utičnice (engl. raw sockets) (IP sloj) su obično najefikasnije na UNIX mašinama, dok su ethernet frame-ovi obavezni na Windows OS-u (IP sloj), jer je Microsoft izbacio podršku za sirove utičnice. Nmap ipak koristi sirove IP pakete na UNIX-u, bez obzira na ovu opciju, ako nema drugog izbora (recimo kad ste na mreži koja nije ethernet).

Zatraži Nmap da šalje pakete preko sirovih IP utičnica umjesto preko nižih ethernet okvira ( engl.frame). To je dodatak opciji --send-eth objašnjenoj malo prije.

Kaže Nmap-u da jednostavno pretpostavi kako je dovoljno privilegiran da može koristiti sirove utičnice (engl. raw sockets), snifati pakete i slične radnje koje na UNIX sustavima zahtjevaju root prava. Defaultno, Nmap prekida rad, ako su takve radnje zatražene od njega, ali getuid() nije nula (op. prev. korisnik nema ta prava). --privileged opcija je korisna na onim sustavima koji omogućuju neprivilegiranim korisnicima korištenje sirovih paketa (poput Linux kernela isl.). Obavezno navedite ovu opciju prije bilo koje druge koja zahtijeva privilegije (poput SYN scan-a, OS detekcije isl.). Alternativa ovoj opciji je NMAP_PRIVILEGED varijabla.

Starta Nmap u interaktivnom modu, što omogućava lako pokretanje više skenova (sinhrono ili u pozadini). Ovo je korisno za korisnike koji skeniraju s multikorisničkih sustava, jer često žele testirati sigurnost, bez da dozvole svima ostalima koji su ulogirani na sustav da vide što i koga oni skeniraju. Koristite --interactive opciju kako bi aktivirali ovaj mod, te nakon toga pritisnite h za pomoć. Ovo se rijetko koristi, jer su shell-ovi obično poznatiji i imaju dovoljno mogućnosti. Ova opcija uključuje bang (!) operator za izvršavanje shell naredbi, što je jedan od glavnih razloga zašto ne bi trebalo instalirati Nmap sa setuid = root (op. prev. Ako instalirate Nmap sa setuid=root, svatko tko ga pokrene, moći će napraviti na sustavu što god hoće, jer može iz Nmap-a pokrenuti bilo koju naredbu s root pravima).

Ovu opciju možete navesti kad je Nmap pokrenut od strane neke druge aplikacije. Trenutno je jedina razlika u tome što je Runtime interaction (opisano u poglavlju nazvanom the section called “INTERAKCIJA ZA VRIJEME IZVRšAVANJA”) isključeno. Bez obzira na zbunjujuće slično ime, ova opcija nije jednostavna suprotnost --interactive opciji.

Ispiše broj verzije Nmap-a i prekine izvršavanje programa

Ispiše kratki help ekran s najčešće korištenim mokandama i zastavicama. Pokretanje Nmap-a bez ijednog argumenta napravi isto to.

Note

Ova opcija je za sad nedostupna na Windows OS-u

Povećaj / smanji količinu prikazanih informacija

povećaj / smanji nivo debugiranja

Uključi / isključi praćenje paketa

Ispiše statusnu poruku poput sljedeće:

Stats: 0:00:08 elapsed; 111 hosts completed (5 up), 5 undergoing Service Scan

Service scan Timing: About 28.00% done; ETC: 16:18 (0:00:15 remaining)